Slobodna škola Leipzig

Zahvaljujući Comenius stručnom usavršavanju Agencije za mobilnost u rujnu ove godine imala sam priliku posjetiti Freie schule Leipzig (Slobodnu školu Leipzig), jednu od nekoliko demokratskih škola na području Njemačke, i u praksi se upoznati  s načinom rada u demokratskim školama.

Ovu je školu prije dvadeset godina, neposredno prije ujedinjenja Njemačke, osnovala skupina roditelja. Trenutno ju  pohađa 150 učenika u dobi od 6 do 16 godina. Školska zgrada je tipična, a na ovoj se lokaciji škola nalazi tek nekoliko godina. Okružena je velikim dvorištem u sklopu kojega je dvorana. Izvana djeluje kao još jedna škola i ničime ne odaje svoju posebnost, no izgled interijera  već  je sasvim druga priča. Način na koji je uređeno predvorje škole, školski hodnici, a osobito učionice govori o tome da se nalazim u školi kakvu dosada  nisam imala prilike vidjeti. Škola ima dva kata, a učionice nisu numerirane nego se nazivaju po različitim zemljama svijeta (Tibet, Mongolija, Rusija, Japan...). U tom stilu su i uređene – tu se nalaze brojne fotografije i simboli karakteristični za svaku od zemalja.  Na prvome katu nalazi se veliki dnevni boravak za učenike i učenička kuhinja u kojoj učenici mogu sami skuhati čaj ili neko jednostavnije  jelo. Tu su tri velike učionice za najmlađe učenike, knjižnica, administrativni ured i zbornica u koju slobodno ulaze i učenici kako bi kopirali ili se služili računalima. Na drugome katu su i učionice za umjetnost (izradu keramike, slikanje, crtanje, kiparenje) i plesna dvorana te kabineti iz kemije, fizike i biologije i ostale učionice. Učionice su opremljene skromnim namještajem – velikim zajedničkim stolom, stolicama, pločom, ormarima, policama,  a u svakoj učionici nalazi se po jedan kompjuter.  Dio učioničkog prostora je intimniji – na podu je tepih, na njemu jastučići, u nekim se učionicama tu nalazi i kauč. U podrumu škole nalaze se informatička učionica i velika blagovaonica dok  kuhinje za pripremu hrane nema jer škola ne zadovoljava stroge kriterije za takvu kuhinju, stoga se hrana dostavlja. Svaki je dan u ponudi jedno mesno i jedno vegetarijansko jelo.

 

Cijela je škola ukrašena radovima učenika, a većina  obavijesti  pisana je rukom. Predvorjem dominiraju dvije velike ploče- na jednoj je raspored sati, a na drugoj pločice s osobnim imenima svih učenika i nastavnika. S druge strane pločice nalazi se fotografija svakog učenika i nastavnika. Svatko tko dođe u školu, dužan je okrenuti svoju pločicu  i tako potvrditi svoj dolazak.

Nastava počinje u 8.30,  i to jutarnjim krugom. Njegova je funkcija da nastavnik, popriča s djecom koja su došla u njegov jutarnji krug. On nije obvezan (osim ponedjeljkom!)  i djeca ne moraju doći ukoliko to ne žele i nemaju potrebu. Svatko tko želi nešto reći treba prethodno od učenika koji toga dana vodi krug  dobiti olovku ili neki drugi predmet koji kruži od govornika do govornika. Tko ne želi govoriti, jednostavno preda olovku dalje.  Onaj tko vodi jutarnji krug zadužen je za red i čak može poslati nekoga van ako se ne ponaša primjereno. Nakon jutarnjeg kruga u 9 sati počinje nastava u ciklusima od 60 minuta. U 11.45 učenici pospremaju i čiste školu, u 12 sati je ručak, a u 13 h ponovno započinje nastava koja traje sve do 17 sati.

Nakon jutarnjeg kruga, zamolila sam svoju domaćicu Franzisku Hembold, profesoricu biologije, da mi objasni namjenu jutarnjeg kruga. Ona je napomenula da se zapravo radi o tri kruga koja su tematski različita- u prvome se krugu uglavnom odgovara na  pitanje kako si, u drugom slijede pitanja i objave učenika (najčešće o izvođenju nastave ili uključivanju u neku skupinu), a u trećem se rješava  pitanje konflikata, krađa ili nasilja, naravno, ako toga ima.

U ovoj je školi pravilo da svatko može reći STOP ako mu se ne sviđa što mu netko drugi radi ili govori, no  ima i onih učenika koji to ne poštuju. Ako se pojavi takva situacija, nasilnik se dovodi u jutarnji krug i onda iznosi svoju verziju događaja. Cijela grupa razgovara o tome, a ako se uspiju pomiriti, žrtva primjerice može tražiti ispriku pred svima ili neki drugi ustupak (bilo je čak i pečenja kolača!) . Ako se situacija ponovi, tema se iznosi na tjednom sastanku svih učenika i nastavnika. Ponekad se mora sazvati i uži odbor (tzv. sudsko vijeće) koji čine odabrani učenici i nastavnici koji može  predložiti Upravnom odboru, koji čini pet roditelja, isključenje takvog učenika iz škole. Takvih je slučajeva bilo.

Učenici u prva četiri razreda  imaju nastavu u jednoj prostoriji, tu  jedu,  uče i imaju dnevni boravak. Poučava ih dvoje nastavnika. Učenici od 5. razreda nadalje biraju svoje mentore. Mentor je osoba od povjerena u ovoj školi, netko s kime učenici žele razgovarati i ima otprilike ulogu razrednika, samo je komunikacija ipak mnogo prisnija. Mentor se bira  tako da na početku školske godine učenik  na papirić napiše ime osobe/a koju bi želio za mentora. Svaki mentor u prosjeku dobiva petnaestak učenika. On je zadužen i za komunikaciju s  roditeljima.

S obzirom na cijenu školarine (60 eura mjesečno), škola je pristupačna roditeljima slabijeg imovinskog stanja. Takvih je oko 60 % u školi. Školu financira i gradska uprava i država Saska, tj. Ministarstvo kulture, ali dobivaju 50-60 % financijske potpore koja  se inače daje javnim školama. Roditelj  također može platiti djetetu dodatne aktivnosti koje se održavaju poslijepodne do 17 sati.  U ovu školu upisuju se djeca koja nisu bila zadovoljna i sretna u državnim školama, ili su čak iz njih izbačeni. Dakako, veći dio učenika upisan je ovdje  zato što su roditelji željeli takvu vrstu obrazovanja za svoju djecu.  U nastavni su proces  uključena i djeca s lakšim mentalnim teškoćama, tj. učenici koji prate nastavu  po prilagođenom programu, a djeca s tjelesnim teškoćama zasada nisu jer nema arhitektonskih uvjeta (lift). Zaposlenici koji rade kao učitelji nisu nužno oni koji su doista završili učiteljske fakultete. Primjerice, povijest i demokratsko društvo predaje protestantski teolog, a  engleski osoba koja je završila fakultet računarstva. Ipak većina nastavnika ima završen učiteljski fakultet. U nastavu se mogu uključiti i roditelji ukoliko su voljni poučavati djecu nešto novo što škola ne nudi. Zbornica nije prostorija rezervirana samo za osoblje škole – tu je kopirni aparat koji koriste i učenici te dva kompjutora s internetom koje također mogu koristiti. U ovoj školi nema ravnatelja niti stalno zaposlenog  pedagoga ili psihologa kao stručnog suradnika. Nastavnici redovito surađuju sa psiholozima  na lajpciškom sveučilištu kod kojih odlaze na savjetovanje redovito svakih šest tjedana ili češće ukoliko se pojavi neki problem koji zahtijeva njihovu pomoć. Kada se problem ne tiče direktno škole, nego  reflektira  ozbiljnu obiteljsku situaciju, onda na razgovor odlaze roditelji s djecom ili djeca sama.

U ovoj školi nema obveznog pohađanja nastave, no to ne znači da učenici nisu u školi (u dnevnom boravku, knjižnici)  ili u školskom dvorištu. Iako se sve čini vrlo opušteno, nastavnici su zaduženi za sigurnost učenika pa su tako dužni pratiti tko je došao u školu, a tko nije.  Kako sam već spomenula, svatko tko dođe u školu, dužan je okrenuti  svoju pločicu. Na taj način dežurni  nastavnik prati tko nije došao u školu. Potom odlazi u ured preslušati poruke roditelja o prijavljenim izostancima. Ako učenika nema, a roditelj to nije javio, stupaju u kontakt s njime. Ako ga ne dobiju, zovu policiju. Tijekom školske godine učenik  može izostati do 10 dana iz obiteljskih razloga. Takve izostanke treba najaviti- primjerice neko putovanje s obitelji i slično. Odluku o tome hoće li se učenik  pustiti s nastave donosi nastavno osoblje.

Na nastavi su najredovitiji oni učenici koji su u višim razredima jer se spremaju za prelazak u srednje škole, a da bi ih primili, moraju položiti prijamni ispit. Tek nakon završene srednje škole  polažu A ili B državnu maturu i mogu ići na fakultet. Prošlogodišnji učenici 10. razreda bili su prvi koji su polagali taj ispit. Troje prijavljenih ga je i s uspjehom položilo. Jedan od njih, Ferdinand, odlučio je ipak da neće pohađati nastavu u gimnaziji nego će još tri godine ostati ovdje i spremati se za polaganje gimnazijske mature uz pomoć ovdašnjih nastavnika. Naravno, prosvjetnim vlastima treba dokazati da je protekle godine doista proveo spremajući se za maturu za što će mu potvrdu izdati ova škola.


Kako je ovo slobodna škola, veliki dio djeca igra se u školskom dvorištu, ali svima je zabranjen izlaz van dvorišta tijekom redovne nastave. Dakle ne moraju biti u učionici ako to ne žele, ali ne mogu išetati van kruga škole. U tom smislu ne postoji nikakva fizička zabrana, samo jasno pravilo kojeg se svi drže. Satovi se ne najavljuju zvonom, a traju 60 minuta.  Zvoni se samo jednom tijekom dana,  i to petnaest minuta  prije ručka u 12 sati kad treba očistiti učionice. Učionice pospremaju učenici, također metu hodnike, a  čistačica je zadužena za toalete i školsku kuhinju.

Učenici često odlaze  na nastavu van škole. Nastavnik obično na jutarnjem krugu obavijesti o svojoj namjeri da ih odvede na izložbu, u muzej, pogledati film, predstavu. To se događa bar jednom tjedno. Idu isključivo oni učenici koji su zainteresirani. Također tijekom godine često odlaze na izlete koji se organiziraju na istom principu – ove su godine bili na skijanju, u srednjovjekovnom dvorcu, u posjetu i demokratskoj školi  Sands u Engleskoj, u posjetu demokratskoj školi u Izraelu i na EUDEC konferenciji u Devonu, u Ujedinjenom Kraljevstvu.

U školi nema brojčanog ocjenjivanja. Svako dijete na kraju razreda koji je prošao dobiva opisnu ocjenu iz svih predmeta i mišljenje svog mentora. Ako baš želi pismeno provjeriti svoje znanje iz nekog a područja, učenik može tražiti nastavnika da piše test iz predmeta ili iz dijela gradiva.
Dok prve tri godine učenici imaju svoju prostoriju u kojoj uče i borave, učenici od 5. do 10 razreda sele se  iz učionice u učionicu ovisno o predmetu koji žele učiti. Imaju dnevni boravak u kojem se mogu odmoriti nakon ili tijekom nastave.  Pored škole je dvorana koju unajmljuju kao i školsku zgradu. Nema organizirane nastave tjelesnog na naš način – učenici mogu vježbati na koji god način žele- igraju nogomet, košarku, razne igre s loptom. Trenutno se u dnevnom rasporedu održavaju satovi gimnastike koje vodi jedna mama, inače profesionalna trenerica gimnastike, i satovi joge koje također vodi mama koja je učiteljica joge.

Nastavnik ne planira kurikulum za cijelu godinu- okvirno zna što će raditi, ali se to može  mijenjati prema interesima učenika. Konkretno, moja domaćica Franziska predaje  biologiju I, II i III: prva je namijenjena za najmlađe i uči se njima blisko gradivo, primjerice  biljke i životinje. Na drugoj razini  gradivo je sve složenije, a treći stupanj je zapravo priprema za završni ispit.  Svaki učenik koji odabere biologiju odlučuje se za nivo koji je njemu potreban.

Tjedni sastanak predstavlja pravu demokraciju u praksi. Sve odluke vezane za rad škole, nastavu, učenike i djelatnike donose se putem diskusije i ravnopravnog glasanja na tjednom sastanku.  U najvećoj prostoriji u školi, inače dvorani za ples, dva puta tjedno održavaju se sastanci svih nastavnika i učenika. Na dnevnom redu mogu biti bilo kakve teme koje predlažu učenici ili nastavnici – to znači da se na jednoj listi na oglasnoj ploči predlažu teme, a odbor zadužen za sastanke ih onda stavlja na dnevni red. Evo kako je to izgledalo na mom prvom tjednom sastanku:  sastanak je počeo u 8. 30 i na njemu sam se predstavila učenicima i zamolila ih za suradnju. Predstavile su se i mlade učiteljice koje su nekoliko tjedana u školi  na praksi. Svi se predstavljaju samo imenom.

Dnevni red nalazi se  na plakatu koji je nalijepljen na zidu. Jedan je učenik vodio sastanak, pomagala mu je učenica. Oni daju riječ, stišavaju eventualnu buku. Kao jedna od ozbiljnijih tema izvan predviđenog dnevnog reda pojavila se činjenica da je na jednom stolu ucrtan kukasti križ: mladić koji u školi radi kao volonter u školi, i koji je objavio ovaj problem, smatra  da treba osvijestiti ozbiljnost takvih crteža. U razgovoru su sudjelovali i učenici i nastavnici. Zanimljivo je da zapravo  nisu pokušali utvrditi tko je to napravio, iako je razgovor u jednom momentu išao u tom smjeru.  Evo nekoliko komentara učenika: „Tko god je to nacrtao, ne smije tako nešto crtati po našoj školi. Ako voli kukaste križeve, neka ih nacrta na sebi ili u svojoj sobi, a ne u školi.“  Ili „Stol je oštećen, a takav crtež tu ne smije ostati,  predlažem da oko njega nacrtamo prozor.“  I tako, bez prevelikog uplitanja odraslih i moraliziranja, onaj tko je nacrtao kukasti križ dobio je poruku od svojih vršnjaka – ne želimo i ne prihvaćamo takvo ponašanje u svojoj školi.  Također su pokušali izabrati sedmoro učenika u sudsko vijeće, ali nitko se od učenika  nije prijavio, stoga će još neko vrijeme dok ne se ne odluče posao obavljati stari članovi vijeća. Članovi se inače mijenjaju svake godine.  Nakon toga je nekoliko učitelja podsjetilo učenike na svoje projekte u koje se učenici mogu uključiti.  Time je sastanak završen. 

Zanimljivo je napomenuti da o zapošljavanju novih profesora odlučuje troje nastavnika, ali i dvoje učenika koji su članovi sudskog vijeća. Nastavnik koji se prijavi za radno mjesto u ovoj školi prvo će proći intervju s dvoje kolega iz tima. Nakon razgovora sa svim kandidatima, odabire se 2-3 nastavnika  koji zadovoljavaju kriterije. Njih se poziva na trodnevni boravak u školi u sklopu kojeg razgovaraju s učenicima i izvode sat pred kolegom. Oni ravnopravno intervjuiraju potencijalnog zaposlenika, a onda je na trodnevnoj probi. Tek nakon toga može se zaposliti. Aurelien, nastavnik engleskog i francuskog,  sa mnom je podijelio  iskustvo koje je prošao pri zapošljavanju. Rekao je da je s kolegama  nastavnicima razgovarao u učionici u kojoj su bili svi zaposleni nastavnici, a samo mu je troje nastavnika postavljalo pitanja. Rekao je da je situacija za njega bila pomalo stresna. Učenici su ga pak presreli na školskom dvorištu i postavili mu nekoliko pitanja. To mu je bio sasvim ugodan razgovor. Smatra da je ovakav način odabira zaposlenika sasvim korektan jer će svaki zaposleni ipak najviše vremena provoditi s učenicima, pa i oni imaju pravo odlučivati.


Imala sam priliku pratiti nastavu svojih kolega iz različitih predmeta. Posjetila sam sve satove na kojima su me htjeli ugostiti, a takvih je bilo mnogo. Pratila sam nastavu na predmetima  koji nisu konvencionalni – pjevanje,  ples, joga,  keramika, kritičko mišljenje,   ali i neke sasvim uobičajene predmete poput biologije, engleskog, njemačkog i povijesti. Evo kako to izgleda:

Na satu biologije učenici sjede za stolom u polukrugu okrenuti prema ploči, jedan sjedi na kauču, jedan za zasebnim stolom. Nemaju nikakvih udžbenika na stolu, samo materijale koje im nastavnik daje i svoje bilješke u bilježnicama ili na papirima.  Učenici nemaju udžbenike, nego škola kupuje  setove knjiga i udžbenika za knjižnicu pa se materijali kopiraju iz njih ako je potrebno, primjerice za jednu lekciju. Kad rade, u razredu je tiho. Na ovom satu bilo je desetoro učenika. Učenici pozivaju nastavnika podizanjem ruke, komuniciraju opušteno pa je atmosfera vrlo ugodna.  Među učenicima primjećujem suradnju i činjenicu da se nitko nikome ne ruga, bez obzira kakvo tko pitanje postavio. Uskoro se pokazalo  kako funkcionira demokracija u nastavi - nastavnica  je zamislila da s učenicima fotografira drveće oko škole kako bi kasnije zajedno mogli napraviti plan škole sa svim biljem koje okolo raste. Međutim, neki učenici nisu željeli van. Zato je ona povela one koji su htjeli ići, a ostalima je ostavila zadatak na ploči. Trebam li reći da su joj se svi uskoro pridružili?

Na satu kritičkog mišljenja raspravljalo se o tome kako suvremeni proizvođači nemaju interesa napraviti proizvod koji traje, već proizvod koji se brzo kvari kako bismo ga morali ponovno kupiti. Djeca su provela istraživanje o prosječnom trajanju  sezonskih cipela među sobom i potvrdila navedeno.  Odlučuju proširiti istraživanje na ostale proizvode, osobito tehničke prirode,  i na kraju o tome napraviti prezentaciju.

„Kuhanje na engleskom“ bio je poseban sat engleskog namijenjen svima onima koji vole sve dvije stvari – engleski i kuhanje. Naravno, kuhinju su preplavile same djevojčice. Pekli smo tipičnu englesku  pitu s jabukama. Recept je bio na engleskom pa su tako djevojčice naučile nekoliko novih pojmova vezanih uz kuhanje. I dok se apple pie pekla u pećnici, mi smo odigrali  jednu kartašku igru na engleskom, a na kraju pojeli svoju pitu.

Učenici u slobodnoj školi otvoreni su za komunikaciju. Kada sam ih na tjednom sastanku zamolila za suradnju, vrlo se rado odazvala nekolicina njih. Evo nekoliko njihovih razmišljanja o slobodnoj školi:

LEON (11) 

Leon je ovdje od početka svoga školovanja. Sviđa mu se što uči kroz  igru. Kada uspoređuje to sa svojim prijateljima u javnoj školi, ispada da je on naučio slova kartajući, a oni sjedeći i učeći iz knjiga. Sviđa mu se  činjenica što nema zadaća, što može biti u školi do 17 sati i igrati se s prijateljima nakon nastave ili pohađati neku dodatnu aktivnost. To odgovara i njegovim roditeljima jer dugo rade. Kad odraste, želi biti paleontolog.  Kad sam ga pitala kako bira predmete koje će pohađati, kaže da dođe na prvih sat ili dva i onda ostaje ako mu se svidi, a ako mu se ne svidi, traži nešto drugo.

MEFALDA (12)

Ova je djevojčica prve dvije godine išla u javnu državnu školu, ali tamo nije bila sretna. Rekla mi je da je imala puno zadaća, morala sjediti cijeli dan u klupi, a  da to jako ljuti djecu koja onda postaju bijesna i agresivna jedna prema drugima. Otišla je s roditeljima na dan otvorenih vrata u Freie schule Leipzig i odlučila se preseliti. Voli ovu školu, veseli se kad na kraju ljeta dolazi u školu  jer joj je doma dosadno, a ovdje je s prijateljima. Voli njemački, engleski, crtanje i  glumu. Kad odraste, želi biti kostimografkinja ili masker u kazalištu. U ovoj školi sviđa joj se to što kad ima loš dan ne mora na nastavu – može biti u učionici i ležati na kauču ili otići van i igrati se s prijateljima. Voli ići ovamo jer uči kad želi i što želi.

NELE (16)

Nele  poznaje puno djece koja idu u javne škole jer ih susreće u plesnom studiju u kojem će od ove godine raditi kao trenerica za najmlađe polaznike. Tvrdi da su djeca koja pohađaju javne škole drugačija od nje i njezinih prijatelja u slobodnoj školi. Kada sam je zamolila da mi objasni razlike, navela je činjenicu da oni mrze ići u školu i da jedva čekaju vikende, a ona mrzi vikende i jedva čeka da ide u školu. Kaže da su oni uglavnom ljuti na svoje nastavnike, a ona se u svojoj školi osjeća jako lijepo i nikada se ne ljuti na njih. Ono što joj prijatelji koji idu u javne škole ponekad predbacuju i za što je optužuju je da ona zapravo u svojoj školi ništa ne radi, što ona smatra glupošću. Razlika je, kaže, u percepciji rada - kod njih se rad i učenje odvija bez prisile i stresa, bez pritiska nastavnika i nastavnog programa, a to je nešto što učenici u javnim školama ne mogu pojmiti.  Oni smatraju da je učenje nešto na što te netko prisiljava.
Imala sam priliku upoznati i Nelinu majku Leslie. Naime, ona je jedan od roditelja članova Upravnog odbora škole. Kada sam je zamolila za razgovor o školi iz roditeljske perspektive, rado je pristala. Školu pohađa dvoje njezine djece, šesnaestogodišnja Nele i jedanaestogodišnji Malte. Nele je bila učenica internacionalne škole u Dresdenu. Zahvaljujući akademskom neupjehu svoje djevojčice, roditelji su  odlučili  potražiti drugu školu iako je Nele  bila jako zadovoljna s prijateljima, nastavnicima i atmosferom u svojoj školi. No njezine je  roditelje mučio  loš uspjeh koji je imala unatoč velikom trudu. Sve se svodilo na to da je ujutro bila u školi, imala sat vremena odmora, a onda ponovno učila zajedno s mamom koja ju je kontrolirala, poučavala, s njom rješavala zadaće. Počela se prema njoj odnositi kao još jedna učiteljica i promatrala je svoje dijete samo iz perspektive školskog neuspjeha. Bilo je to frustrirajuće iskustvo za obje jer  se činilo da su izgubile onaj pravi odnos majka-dijete. Ona i suprug odlučili su potražiti drugačiju školu, iako se Nele tome na početku opirala, i u Leipzigu su pronašli Slobodnu školu Leipzig.  Nakon tjedan dana, Nele je zaključila da više nikada ne želi napustiti ovu školu.

Valja napomenuti da roditelji aktivno sudjeluju u radu škole ne samo u smislu informiranja o uspjehu svoje djece već su zaista uključeni u rad škole – mogu održavati neke aktivnosti za djecu, sudjeluju u odlučivanju, organiziraju izlete i slično.

Boraveći tjedan dana u ovoj školi, promatrajući način rada, a osobito odnos učenika prema radu te odnos učenika i nastavnika, doista sam proširila svoje pedagoške vidike. Nikada u svojih 14 godina rada u školi nisam susrela djecu koja se ovako slobodno ponašaju. Ta sloboda ne znači bahatost, bezobrazluk i nepristojnost – ona znači učiti i raditi što želiš, kada i kako želiš. Ovdje sloboda znači odlučivati i znati posljedice svojih odluka. Djeca su vrlo rano svjesna svojih interesa i talenata jer uče samo ono što doista žele i u čemu su dobri. Ovdje sloboda znači toleranciju i ravnopravnost odraslih i djece jer je svaki glas jednako važan.  Ovdje nema učenja na silu, straha od neuspjeha, frustracije, ljutnje i stresa ni za učenike ni za nastavnike. Svima je jasno da je učenje zadovoljstvo ukoliko radiš ono što voliš, a ova škola upravo to i omogućava. I za kraj jedna (možda) utopistička misao - kada bi sve škole bile slobodne škole, naša bi djeca bila sretni ljudi, svjesni sebe, svojih talenata,  snage i posljedica svojih odluka.

Martina Vičić Crnković, prof.