Potreba za alternativnim obrazovanjem

Napisao:  Alen Zorić   13.05.2010

S obrazovnim sustavom puno toga ne štima, to već i vrapci na granama znaju. Taj veliki i važni sustav, koji oblikuje najmlađe članove društva, morao bi biti na odgovarajućem nivou, morao bi biti u službi djece, poslužiti im kao mjesto na kojem će učiti o životu, o sebi, o svojim talentima, mjesto na kojem će razvijati svoje talente, prikupljati znanja i vještine koje će im u odraslom životu koristiti. I ne samo njima, već i društvu u cjelini. Zadovoljava li aktualni obrazovni sustav te kriterije? Barem neke od njih? Jedan jedini?

Po 30-ak klinaca, raspoređenih po dobnim skupinama, nagurani u učionice, uče sadržaje od kojih padaju u nesvijest od dosade. To je kratki opis modernog obrazovnog sustava. Kruti, zaglupljujući programi, isti programi za sve, neuvažavanje ili minimalno uvažavanje individualnosti, nastavni kadar koji ima zadatak u maniri poslušnog vojnika odrađivati zadane planove i programe. Koja je svrha svega toga?

Kao i u svim drugim bitnim sferama života, tako i u slučaju obrazovanja jednostavno uzimamo postojeći sustav zdravo za gotovo. «Tako je kako je». «Šta se tu može». Netko je, nekoć davno, lupio temelje ovog sustava i oni se shvaćaju kao da su uklesani u stijenu. Doživljava ih se kao nepromjenjive ili vrlo teško promjenjive, a i u slučaju kad se uvode određene promijene, one su tako bijedne i površne da ne čine bitnu razliku. Slušamo iz godine u godinu o potrebi za «olakšavanjem školskih torbi». Je li problem u težini školske torbe ili u količini gluposti kojih je obrazovni sustav prepun? Od silne prenatrpanosti programa, od nevjerojatne količine podataka kojima su zasipani, klincima mora da je puna kapa. Kako i ne bi bila. Sjetimo se samo svojih školskih dana. Koliko sada znamo od onog što smo učili? I koja je uopće svrha i od onoga što nismo zaboravili, u ovom dobu interneta i opće dostupnosti svih zamislivih podataka? Učiti, bubati podatke i činjenice, nismo li kao društvo, kao ljudska bića, prerasli taj nivo? Nije li vrijeme za skok u nešto drugo? Npr. skok u kreativnost?

Male, sitne promjene i promjenice, male korekcije sustava, 3-4 knjige manje u školskoj torbi, ukidanje nekih predmeta, hoće li išta od toga probuditi kreativnost u mladim ljudima? Prava promjena u ovom segmentu samo je ona koja je korjenita. Sitne korekcije su tek odvlačenje pažnje od bitnog. Obično se svedu na svađe i rasprave da li iz hrvatskog jezika izbaciti Dostojevskog, a ostaviti Cesarića ili možda obrnuto. Činjenica je sljedeće: ako učenika ne zanima književnost, ni Dostojevski ni Cesarić mu neće značiti ama baš ništa. Nabubat će ponešto o njima ako mu neki odrasli kaže da mora i uz to mu priprijeti da će biti kažnjen ako to ne učini. Ali, vrlo brzo on će to što je nabubao zaboraviti. Kao što smo svi mi pozaboravljali barem 95 posto sadržaja s kojima su nas filali. Međutim, ako se radi o učeniku kojeg književnost zanima, kojem je potreba za književnošću zapisana u njegovom genetskom kodu, tada ga nitko živ neće zaustaviti da proučava i Dostojevskog, Cesarića, kao i niz drugih autora koji mu dođu pod ruku.

Zanimljivo je kako ništa ne učimo na greškama, na iskustvu. Iz generacije u generaciju ponavljaju se iste greške i kao da baš nitko ne želi poduzeti baš ništa kako bi se tome stalo na kraj. Možda je sazrjelo vrijeme da se i to promijeni. Sve više je ljudi kojima je puna kapa lošeg sustava i koji traže i žele alternative, druge načine, ne samo donekle i kozmetički, već korijenski drukčije. Na tom putu je i ideja o osnivanju prve slobodne, demokratske škole u Hrvatskoj, na čijoj realizaciji radi udruga «Slobodna škola». Iako je prva slobodna škola, koju je osnovao A.S.Neill, počela s radom prije gotovo 90 godina (a radi i danas), čini se kako su metode po kojima slobodne škole funkcioniraju još uvijek praktički gledane kao revolucionarne. Bojimo se slobode. Bojimo se odgovornosti koja proizlazi iz istinske slobode. Sumnjičavi smo prema ideji da djeci omogućimo da budu ono što jesu, jer imamo neku nejasnu predodžbu, vjerojatno uzrokovanu odgojem i društvom koje nas okružuje, kako se djecu mora kontrolirati, obuzdavati, ograničavati. Bojimo se da će bez da ih se kontrolira i bez da im se sjedi na glavi, biti potpuno nezainteresirani za bilo što, da će otići u «krivom smjeru», biti lijeni i na kraju jednostavno propasti. Strah nas je slobode jer tako malo znamo o njoj. Od kuda bi i imali iskustvo slobode? Možda iz svojih školskih dana? Iz poslušničkog odnosa koji imamo prema poslodavcu? Ako nemamo iskustvoslobode, pobogu, nije li logično da nam je sama ideja istinske slobode i svega što ona sa sobom nosi, sasvim apstraktna i nepoznata. Od nepoznatog zaziremo.

Sloboda je urezana u samu bit čovjekova bića. U tu bit moramo pogledati, spustiti se i ondje početi učiti o tome što je istinska sloboda, a tek onda ćemo moći svoje iskustvo slobode prenositi i na nove generacije, kroz obrazovni sustav koji će biti po mjeri djeteta, pomoći mu i usmjeravati ga da i ono samo prepozna u sebi ono što zaista je i razvija se s tog temelja.

Zašto je potrebno alternativno obrazovanje? Jedan od razloga je taj što je nedopustivo da postoji jednoumlje, jednoobraznost, jedna jedina moguća dominantna opcija kada šaljete dijete u školu. Jednoumlje je karakteristika diktatura. Mogućnost izbora karakteristika je istinske demokracije. Postoje brojni roditelji koji ne žele da im djeca idu u obrazovni sustav kojeg su i sami prošli, a ne žele iz jednostavnog razloga jer su na temelju metode vlastite kože saznali kakav je taj sustav i na temelju toga za svoju djecu žele nešto drugo. Ako želimo živjeti u stvarnoj, a ne tek fiktivnoj demokraciji, onda mora postojati mogućnost izbora u svim područjima života, a pogotovo u jednom tako važnom području kao što je obrazovanje. ZATO je potrebno stvarati i ponuditi i druge opcije. Opcija slobodnih/demokratskih škola jedna je od njih. Takve škole rade po mnogim zemljama u svijetu. Nema nikakvog realnog razloga da se ne dopusti rad prve takve škole i u Hrvatskoj.